Rat očima djeteta

Ovo su zapisi iz mog ratnog dnevnika. Imala sam 17. godina, dovoljno da znam šta se dešava, a premalo da razumijem.


05.07.2006.

23.8.1992.

Uz svjetlost uljane "lafo" svijeće, dok oni gadovi na Breki imaju struje, odlučih da te izvjestim šta bi. U zadnja 2 ili 3 sata nalazim se u skloništu jer je došlo do nevjerovatnog gruhanja u predjelu ispod zgrada. Sve u svemu zasada smo jako dobro prošli, nadam se da večeras neće biti žestoko. Ne bi podnijela još jednu noć provedenu u "ugodnoj" atmosferi domaćeg skloništa okupiranog raznim ljudima koje jednim nazivom objedinjujemo u skupinu određenih spodoba - SELJACI. Jesam ravukla ovu zadnju rečenicu. I tako. Maloprije mi se tata vratio sa nekog sastanka i postao je nekakav povjerenik za inostranstvo. Uskoro u ovom ratnom vihoru odlazi u inostranstvo. Sutra su nam rekli uvesti telefon i dati neki paket hrane i sokova. Upravo idem kući pa ću nastaviti pisati o ovome.

17.05.2006.

20.8.1992.

Upravo sam of Samira uzela jednu dobru knjigu "Nana" of Zole, ali prije nego počnem čitati da napišem par redova. Jučer sam bila kod Dražena. Ranjen je prije par dana, sreća u blizi bolnice, pa je bila brza reakcija, pa su mu bukvalno spasili život. Mama me je odvela sporednim ulicama jer mu je jučer bio rođendan i sva su mu raja bila osim mene. Čovjek izgleda strašno. Mršav, u zavojima, sa onom dugom kosom..Stvarno strašno. Pričali smo jedno sat, na kraju me je otjerao.

U međuvremenu je mama bila kod nekog svog rođaka koji je svoju djecu poslao u Split preko Abasade. On bi nam sredio da idemo idućim konvojem. Mama se klela svim i svačim da bi prvo bili 15tak dana u Splitu, pa bi onda ako se do tada ne smiri otišli dalje kod rodbine. Tamo bi bili jedno mjesec, pa ako se opet ne smiri, A MORAĆE, onda bi prezimili kod njih pa nazad, u suprotnom idemo odmah nazad. Pod takvim nekakvim okolnostima bi i otiša. Nemam se kome pravdati, jer da sam htjela bježati, bježala bih prije, u maju ili aprilu. Eto ne znam šta će biti.

09.05.2006.

18.8.1992.

Evo održala sam obećanja i pišem i danas. Dan je bio malo drugačiji od ostalih. Ustvari prvo da napišem šta je bilo sinoć. Mi ti, po onoj dojavi sišli dole kod komšije u podrumski stan. I sjedili i ništa. I taman da pođemo kući kad sastavi granata i to u kuću iznad zgrade (u krov). Geleri izrešetali sobu gdje su spavale Lejla i Nađa i neka njihova jaranica. Lejli su 2 gelera prošla kroz prepone u obje noge, otpao joj je palac i geler joj je prošao kroz oko. Sinoć nije vidjela na njega, ali odmah je operisana tako da ne znam sada. Toj nekoj curi je geler okrznuo nogu i ruku. Ali joj ništa nije bilo. Čak šta više, ona je i spavala, nije ni čula granatu i nije osjetila da je pogođena. Nakon toga je jedno 30 min u brišućem letu MIG nadlijetao Sarajevo. S obzirom da nije bilo struje pojma nemam o čemu je riječ. Danas su se avioni samo poigravali nad Sarajevom.

Jutros me je prvo iznenadila Maja. Došla na kafu. Zatim E. pa Fahro. Ja i Maja smo se fino ispričale. Bilo je zanimljivo. Napravila sam najbolju kafu u životu. Kada su oni otišli prepustila sam se E. Prvo sam ga šišala i majke mi je super ispalo samo malo neravno. Ali, jebi ga, nisam ni ja Fadil Toskić. Meni se sviđa. Onda smo točili vodu gore u naselju. Na kraju smo se sporečkali oko moje stare ljubavi koja se ni odkuda pojavila na televiziji, a ja sam se malo više veselila i ko kvočka mu ponavljala "evo to je on". Plus što su svo ovo vrijeme uopšte nisam spominjala čovjeka. I tako smo sad u krizi, a ja ni kriva ni dužna jer volim E.

I tako svijeća dogorijeva i ja još samo mogu napisati da jedino na svijetu volim E. i da jedva čekam sutra da ga vidim. Kako li ću izdržati ako me odvedu? Pričali smo i danas o tome i sada mi i ne bi bilo tako teško jer imam najdivnijeg momka na planeti za kojeg znam da će me čekati i voliti i ja obećavam i Bogu (Allahu) i narodu i svim ada ću živjeti za taj dan kada ću ga opet vidjeti. Zbog čega je ovaj glupi rat? Zar samo zbog toga da razdvaja zaljubljene, prijatelje i porodice. Mrzim četnike i one srpske guzice (a i muslimanske koje su im dale podršku).

NEMA VIŠE SVJEĆE.

05.05.2006.

17.8.1992. (drugi dio)

Poželila sam se odlazaka u grad i dugih telefonskih razgovora sa Sašom. Doduše, uplatili smo taj telefon, ali ima 15tak dana da su ga trebali priključiti ali nisu. Od svih silnih ljudi koji su ko zna gdje ostali su mi E. i Edy kao jedini prijatelji u ovom ratu. Dane provodim sa E. a noći uglavnom sa Edijem, ponekad su tu Nijo ili neko od ove raje. Najviše volim kad E. dođe da spava u mahali kod svojih pa bude cijeli dan.

Inače kada nestane struje, kao sad, po cijeli dan se ubijam od dosade. Naročito kad Edy ode kod nane pa navečer moram sjediti u mraku. Sve normalne knjige sam pročitala tako da stvarno nemam šta da radim. A i svjeće su pri kraju. Zato sam, moram priznati najvećim dijelom, odlučila da uzemem dnevnik u ruke i kao u dobra stara vremena pišem sve detalje. Zaključila sam da je ovaj rokovnik u mnogome nezanimljiv u odnus na onu svesku. Opisi su nikakvi a i doživljaju glavni nisu opisani. Zato to moramo izmjeniti. Ipak je ovo RATNA GODINA.

Nažalost.

Od prije jedan sat neprestano krha po Brekinom poptoku i Nahorevu, dvije su pale na Bosnalijek, a i dvije pojače na Koševsko. Nadam se da E. nije bio u blizini.

Mama stalno navaljuje da idemo. Sad joj je najnovija priča da ona ide sa bratom. Narvno nemam ništa protiv, samo nek mene ne diraju. I tako se ja napisah, ali nisam sve. Senči me proganja, stalno se tura tamo gdje sam ja. Djeca u mahali su poludila. Glavna zanimacija im je gađanje fišecima.

20:30

Upravo smo saznali za neku dojavu da će granatirati ovaj štab ispod Jadrine zgrade. Mama se, za promjenu, uspaničila zato moramo sići dole. Ioanko svaku noć malo siđemo dole iz predostrožnosti. A i nema struje pa je dosadno. Već pada mrak pa ništa ne vidim. Jedino još da napišem da sam poželila E.

Upravo sam saznala da gori Čaršija i hotel Europa. Samim tim nestaju i svi naši novi zapisani u tim malim drvenim kućicama koje su predstavljale dio svakog našeg izlaska u grad. Dušmani će ovo upamtiti dobro, jer nijedan pravi Sarajlija neće zaboraviti one koji su srušili i zapalili srce grada i vratit će im ovo jednog dana. Neka umru u najtežim mukama.

04.05.2006.

17.8.1992.

Vjerovala ili ne uzela sam te u ruke da napišem par stvari. Maloprije sam te čitala iz starih dana, tačnije prošle godine i prisjetila se nekih lijepoh trenutaka. Od kako je rat počeo malo sam se zatvorila u sebe pa ni dnevnik više ne pišem kao što sam to nekad radila.

Još uvijek je rat i dani mi prolaze kao uostalom i svi ratni dani. E. dolazi skoro svaki dan kada se ne puca. Ja vjerovatno još uvijek nisam svjesna koliko mi taj čovjek znači u životu.

Jučer sam od Minkice, cure koja sada stanuje u Neninom stanu uzela sva njegova lična pisma koja je mu je Sany poslala. To me je užasno podsjetilo na dva bića koja puno volim i sada mi nedostaju najviše na svijetu. Stvarno sam ih poželila. U zadnje vrijeme tu se oko zgrade pojavljuje neki frajer isti Neno. To mi još više povećava nostalgiju.

U početku sam ga mrzila zbog toga što je otišao bez pozdrava, mučila me činjenica da je on možda jedan od onih sa brda, ali sada, nakon ovih podsjećanja na stare dane, užasno mi nedostaje. Ja zanm da on nije takav čovjek i sada sam skoro ubjeđena da su ga starci na foru odveli. Mi smo upalatiili neku lovu u poštu da nam uključe telefon i čim to bude pokušat ću stupiti u kontakt sa njim.

A Sany? NAjviše me boli to što nakon svega najvjerovatnije je nikada više neću vidjeti. Ni nju, ni Belmu ni hipten nekih ljudi koji mi nešto znače, a koji su zahvaljujući ovom ratu zaglavili negdje daleko od mene i najvjerovatnije će ostati tamo.

Najviše me boli činjenica da nakon svega ovoga ništa više neće biti isto među ljudima kao prije, naročito među rajom. Privilegovani u očima svijeta biće oni koji su ostali u gradu, a oni koji su otišli teško da će se moćo pet uklopiti u svijet koji će se izmjeniti iz temelja. Srbi će biti nacija koja je već sada prezrena od mnogih pa i od građana Sarajeva i njima će biti potrebno mnogo truda da dokažu i da se pokažu pa da budu prihvaćeni kao prave Sarajelije.

Svaki čovjek je tek sada uvidio koji mu je Srbin, pa i Musliman, pravi prijatelj i čovjek. Ipak mi je u neku ruku drago što se to desilo jer sam upoznala prave kvalitete ljudi, ali i sada kada za neke znam kako su se ponijeli i kada ih se sjetim od prije, nikako ne mogu da vjerujem da se toliko toga promijenilo.

Sinoć sam mnogo razmišljala. Tako bi željela da stupim u kontakt sa nekim ljudima a to uopšte nije moguće. Ni sada, ni poslije rata. Prvo dobiti ću novi broj telefona tako da ne postoje ni minimalne šanse da me zove neko i ko bi htio da se čujemo. A i ta raja u Americi koja su ostala. Sigurno neće biti mogućnosti da im saznam nove adrese, jer prelaskom u koledž gube pravo na svoje "houstove", a proči će jako mnogo vremena dok pošta ne profunkcioniše.

Ludo. Uglavnom nevjerovatno sam se poželila da napišem pismo Sany, da joj ispričam muke i nevolje i da znam da će ga ona pročitati. Ako se nije već udala ili promijenila adresu. Kakav li će sada nakon svega biti odnos nje i Nene? Da li će se još uvijek voljeti kao prije? Da li će se ikada više vidjeti? Toliko pitanja me muči ovih dana a nijednog odgovora.

26.04.2006.

27.7.1992.

RAT JE JOŠ UVIJEK.
Evo me opet. U ovom ratu mi nije ni dočega pa ni do pisanja dnevnika. Ipak sam se odlučila da te informišem o par dešavanja.

Prvo, imala sam big fight sa E. koji se dobro završio.

Bili su mi Saša i Jasko dva puta. Kako sam je poželila nevjerovatno. Pravo smo se ispričali. Ona je dobila telefon. Valjda ću i ja uskoro pa ćemo moći razgovarati po sat na njega. Kod njih dvoje ne cvjetaju baš ruže ali su oni neuništivi.

BiH je otišla na Olimpijadu. Bio je to fantastičan pljesak kakda su u defileu ušli na stadion.

Na radiju idu epizode Top liste nadralista. Fantastični su!

Često sanjam lude snove. Sanjala sam Mostar, Belmu, more..Voljela bih da mogu otići na more par dana. Moji hoće da bježe odavde na sve moguće načine. Ne znam kako bi preživjela rastanak sa E. Ne želim da idem! Valjda će mi Bog pomoći pa me neće odvesti i rastaviti sa E.

25.04.2006.

7.6.1992

Jedan od mnogih dana rata. Sada češće idemo u sklonište. Maltene smo se preseli tamo. trknemo kući samo da ručamo, u WC ili radi drugih potreba.

Bilo je svakakve frke oko pete kolone. U haustoru gdje je sklonište u podrumu su komšije imale radio stanicu. Nevjerovatno. Mi svi u skloništu, a oni u podrumu dojavljuju. Neću pisati više šta je bilo da ne padneš u ruke neprijatelju . U svakom slučaju ovaj mozak će to upamtiti i nikad neće zaboraviti. Ovo su stvari koje se nikad ne zaboravljaju. Kako se čovjek mjenja.

Zadnji put sam napisala da E. nije dolazio par dana. Taj dan je došao. Danas opet nije došao jer je gutavo. S obzirom da je iselila kasarna MT dio teškog naoružanja koji je TO iznijela je na Strelištu u Velešićima da bi uzvraćala "NJIMA". Upravo je čiko iz CZ rekao da nema puno hodanja jer se pripremaju kontranapadi na sve strane. Naprijed naši! Azra izdajnik. No Comment. Ako mi išta progovori dobiće šaku u nos. Šta rat čini od ljudi.

19.04.2006.

2.6.1992.

Uzela sam te u ruke i od neke nevolje uopšte ne mogu da počnem da pišem. Ali evo. Zaista me pritisla ogromna muka. Evo već peti ili šesti dan E. ne dolazi. Zahvaljujući crknutom PTTu nemam nikakve veze sa njim.

26.5 počelo je granatiranje porodilišta. Tada je morao ostati da spava kod mene zbog mnogobrjnih obližnjih detonacija, a granate su padale i na Koševsko brdo. Kada smo se rastali, kao da je znao, rekao mi je "ko zna kad se opet vidimo". Nažalost ispalo je tako. Iako sam rekla da ću gledati s prozora kad je to jutro krenuo kući, nisam jer sam zaboravila, tj. nisam imala ključ od haustora, te zamajavajući se sa tim zakasnila sam da pogledam kad je prošao na onom mjestu koje se vidi sa prozora. Valjda je sretno stigao kući. Tu istu noć ranjeno je 3. ljudi u stanu u MTU 9 što mu je jako blizu. Onda te more neke crne misli druge prirode za koje se nikako ne možeš razuvjeriti. A postoje i one treće, da mu starci nakon onog noćenja nedaju maknuti z kuće dok se ne smiri. To je ipak najvjerovatnije, jer su od tada detonacije u blizini vrlo česte. I dalje se tješim.

Evo opet jedne. A taman sam se ponadala da bi danas mogao doći. Molila sam mamu da me pusti da ja idem, ali znaš već, takve su mame. A ja bi otišla!

U međuvremenu, što se rata tiče, svašta ima. Negdje 27. čini mi se, iz VBR-ova su gađali naše naselje. Bio je užas. 100 kuća u gornjem dijelu je popaljeno ili srušeno. Kada smo to preživjeli, preživjećemo i sve ostalo. Sreća, ni jedna raketa nije pala blizu zgrada. Tada je prvi put i Breka gađana i raznesen je jedan stan kod igrališta. Uhvaćena je i Mladićeva poruka da se raketiraju VelUšići, kako reče, i Pofalići jer "tamo nema mnogo srpskog življa" i "ako ništa ono da im razvučemo pamet".

Nisam znala da rat može toliko promjeniti čovjeka ali sam ja sada totalno druga osoba. Što se odnosa sa ljudima tiče, zaista ne znam kakav odnos da imam sa Brankom i Nemanjom po povratku. Koliko god pokušavam da ih opravdam što su otišli nikako ne mogu. Jučer sam polemisala sa Edijem o tome i dok sam govorila svašta na njih prošla je Brankova stara. Sve me je čula, ali ko je šljivi, ipak sam u pravu. Dok on derneči mi se povlačimo po sklonišu i gledamo kako da izvučemo živu glavu. Biće teško.

Pišem ZELENIM flomasterm. Slučajnost ili ne?!

18.04.2006.

21.5.1992.

Evo mene opet. Kao i obično ništa novo se ne dešava. Gravitiram na relaciji stan-haustor-sklonište. Rat i dalje bjesni ali moram priznati malo manje ova zadnja dva dana.

Prekjučer je pukla jedna tenkovska iza moje zgrade. Strah doživljen pri tome se ne može opisati, samo doživjeti. 30 minuta poslije toga su mi se noge tresle svom žestinom. Poginuo je Mušijev, Prcin i Ćazetov tata. Kako se čovjek lako navikne na smrt ljudi oko sebe. Pala je granata i na Jadrinu zgradu, a gore po mahali padaju konstantno.

U zgradu su nam došle neke izbjeglice. Neki cura Aida kod ove familije na prvom sprat, neki tip s Alipašinog u haustor do, i neka familija iz Foče. Oko Aide je opšta frka, cura je pravo lijepa i svi momci su se tresnuli u nju. Lijepa ali glupa. Da nije Dine i mog E. šiznula bi kroz.

14.04.2006.

10.5.1992.

Kao po dobrom starom običaju evo mene u skloništu. Ne smijemo ovaj put nepolje, ni na ulaz, jer napolju padaju granate. I to u mojoj mahali, pravo blizu, oko Mjesne zajednice.

Prikačila mi se mala Stela i ne popušta me. Nikada više neću malim curicamam praviti firzuru! Brat me izluđuje. Konstantno se svađa sa ovom djecom okolo.

Ovaj život je tako jednoličan da zaista nemam šta da pišem. Valjda se ne ljutiš. Jedino mi je super kad E. dođe. Tada sam na sedmom nebu.

Sinoć sam se prvi put prepala. Jedna granata je prozviždala tik iznad mog prozora. Kako sam se usrala! Ovih dana stalno sviraju neke opšte opasnosti pa svaki put trčimo u sklonište. Jučer su svirale 2 na Koševskom brdu. Danas popodne je svirala na Grbavici opšta pa smo sišli u sklonište. 2 sata nakon toga pale su granate na Mjesnu zajednicu. Mislim da večeras nema kući. To bi vjerovatno bila prva noć komplet u skloništu. Sinoć smo brat i ja spavali u hodniku. Mama se prepala da ne bi opet zviždalo iznad krova koji je tanak pa nas je smjestila u hodnik. Nije bilo loše.

To je to. Kraj.


Noviji postovi | Stariji postovi

Rat očima djeteta
<< 03/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


BLOGGERI KOJI PIŠU O RATU

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
21301

Powered by Blogger.ba