Rat očima djeteta

Ovo su zapisi iz mog ratnog dnevnika. Imala sam 17. godina, dovoljno da znam šta se dešava, a premalo da razumijem.


02.03.2007.

19.10.1992.

Joj cijeli život mi se vrti oko toga ima li ili nema struje. Sinoć je Koševsko dobilo struju. Zamisli tuge. Nama je crkla trafo stanica, još onda kad je došla na 20 sec, tako da sada najvjerovatnije zbog toga nemamo struje. Valjda će se smilovati da nam priključe tj. poprave trafo. Evo sad teta Z. zvala neku raju i svi kažu da imaju struju. I vodu!  Da se ubiješ.

****kasnije****

Došli su električari i popravljali trafo. JEEE! Valjda će doći do podne. proradio je i telefon ali nije Sašin, znači nista.

****kasnije****

Tata mi je jutros otišao u 10 sati u grad, a sada je 10 do 5 i još se nije vratio. Bog zna gdje je. Valjda nije negdje zaglavio, nedaj Bože. Mama je nešto bolesna, pa još i to, eno je nikakva. A i ja sam nikakva. Kako dolazi struja i voda, a mama hasta, uglavnom rintam ja. Ali šta ćeš. Saša i ja smo od onda samo jednom pričale na telefon kako treba. Sad ne mogu više da pišem jer sam zabrinuta. Pao je mrak a tate još nema.

***kasnije****

DOŠAO JE!

05.01.2007.

16.10.1992.

Sinoć nam je struja dva puta dolazila. Prvi put 10 sekundi, a drugi put 5 minuta. Valjda će dati Bog da dođe u toku dana zastalno. Evo već drugi dan  ne radi telefon jer nemaju nafte u centrali. U kući je užasno hladno. Smrzavam se.

Sinoć smo bili uskraćeni za društvo vrlih mi drugarica. Ko zna možda su ljute nešto. Više mi je svega preko glave. Svi se nešto nafurali i idu mi na živce. Trenutno ne vidim ni jednu osobu osim E. koja bi mi nešto značila u ovom životu. Od ove raje svi gledaju samo sebe ili ljepoticu I. To ti je da poludiš. Ako ona dođe, sve je super, a ako ne, svi depresivni. Dino ni sam ne zna šta više hoće. A ja znam. Hoću da dođe struja i da sve to napustim. Ne znam ni koliko Saši mogu vjerovati. Valjda će doći struja.

Nakon dugo vremena prozviždala je jedna granata prije 20 sekundi. Neće valjda bliže padati. Ove su otišle podaleko.

RAT JE, NEMA ŠTA DA BRINEŠ, SIGURNO ĆEŠ DA POGINEŠ.

21.12.2006.

14.10.1992

Ćao. Evo mene opet. Kao što sam i rekla, dobila sam telefon. Pričala sam sa S. Rekla mi je da će uskoro biti upis na faks i da će biti nastava tipa "ja tebi skripte, ti meni ispit".  Cijela mi je konfuzija u glavi zbog toga. Prov što ovi moji još sanjaju da će otići negdje vani, a drugo što ne znam šta da upišem. Mašinstvo je još uvijek najizvjesnije, a i jedino što bi se moglo. Htjela bi i da vježbam matematiku malo, ali to mi se nikako ne da. Ne znam, mislim da mi ni starci neće dati da upišem godinu. Ne bih željela da je izgubim, ali bi najviše volila da ne bude upis dok ovaj rat ne završi.

Jutros nam je došao i plin! Nekako je skroz drugačije. Sad bi trebali priključiti onu plinsku peć za grijanje, ali mom tati lijeno otići i naći majstora u Sarajevogasu. S obzirom da je došla i zima i ratne operacije su se utišale. Mnogo manje se puca. Kažu neka deblokada uskoro. Lažu. Idu sad neki konvoji, ali navodno Sefer neda da prođu.  Hvala Bogu. Ne znam, još uvijek ne bi voljela otići odavde. Kaže S. Irena plače hoće da se vrati. Mislim da će nam uskoro pustiti i struju. Čas kažu da su sve popravili, čas da nisu, ali ja lično mislim da se ubjeđuju sa četama, mi vama struju vi nama vodu.

Vratili su nam BMX-a. Ukrala ga trojica malaca. 11 godina. Svašta.

15.12.2006.

Joj od kad ja nisam bila ovdje

Dragi moji posjetioci,

Stvarno se izvinjavam što nisam pisala tako dugo. Evo obećavam da ću biti redovnija. Samo da se snađem sa promjenama na bloggeru.

Hvala vam što ste me posjećivali dok me nije bilo.

30.08.2006.

11.10.1992.

Dobila sam telefon danas! Oduševljena sam. Pričala sam sa Dadom 45 min. Sad ću i sa Sašom. Već sam je zvala ali je ona rekla da je nazovem za 10 min.

Inače u životu nema ništa novo. I dalje smo bez struje, vode i plina i što se toga tiče nemamo šanse. Društveni život nam je nula. De se ubiješ od dosade i sjedeljki po podrumima.

Danas sam cijeli dan hvatala kišnicu. To je totalno šega kako smo improvizovali hvatanje na krovu. Sreća da je oluk probušen pa smo uspjeli omotati neki najlon oko njega, pa onda taj najlon, koji sad izgleda kao produžena cijev, uvesti u kuću i sipati u kante. Pranje suđa sa kišnicom je posebna priča. Ali i to sam izvježbala. Prava sam ratna domaćica.

Sinoć nam je neko ukrao BMX-a ispred vrata. A prije dvije noći i moje nove bordo starke su nestale. Kupljene tik pred rat. Ko mi je kriv što sam ih ostavila pred vratima. Ko fol da mogu brže pobjeći u sklonište.

Čitam Harolda Robinsa u količinama.

17.08.2006.

8.10.1992.

Često ovih dana razmišljam o prošlosti. Živi se od nekih glupih uspomena jer je vrijeme takvo da nam se ništa ne dešava. NAravno da se pitam i da li je moralo sve biti ovako. Kakva filozofija.

Prije 5 minuta mi je na vratima bio H. Ovaj put to nije bio samo H. već jedan potpuno novi čovjek, čovjek u uniformi, muškarac. Otišao je u kasarnu da i on izbori svoju bitku za oslobođenje ovog šeher grada. Pitanje je da li će dočekati da okusi slast slobode kojoj je i on doprinjeo svojom bitkom. To je već treći junak iz IV4 koji stupa u redove TO. Radi koga? Radi čega? Toliko mladosti u humkama, pod zemljom, a nizašta. Sve je trulo, sve zaudara, pa i ta borba za oslobođenje.

Nikada više neću pogledati ni jednom Srbinu u oči. Toliko ih mrzim da ne znam da li ću tu mržnju ikada moći potrati u sebi. Ako se ikada i pokolebam, ti ćeš biti tu da me osvjestiš.

Bože čuvaj H, čuvaj S., čuvaj Z. Jer jedino što želim na kraju svega ovoga je da ponovno budemo zajedno, da ih vidim nasmijane zajedno, i da ako Bog da, proslavimo tu maturu i odemo na tu ekskurziju.

Poželila sam razrednicu.

*********

Sva trojica su preživjela.

16.08.2006.

7.10.1992.

Ja sam stvarno jedna lijena osoba. Eto u subotu sam počela da pišem i bilo mi mrsko da nastavim. Ali nema veze. U mom životu se dosta promijenilo od recimo 16.9. Ja i E. smo došli do broja 7 i super mi je, osim što me stalno gnjavi da ako odem van Sarajeva da se neću više vratiti. A hoću.

Što se tiče društvenog života i tu se dosta toga proomijenilo. Došli su neki novi ljudi u naselje, rađaju se nove ljubavi, priznanja su pala. Sa I. sam postala "jaranica po kafi" tako da se sada često posjećujemo. To je dobro jer sada imam nekoga sa kim mogu normalno da popričam, osim E. Ali je ona glava u raji, i svi su tresnuti u nju, a ona ih sve fino zavlači.

Izlazimo u podrum. Sinoć smo prizivali duhove i prizvali smo Cvjetu nekakvu. Pošto nije htjela da odgovara na pitanja, to smo batalili, a poslije i zapalili papir sa duhom. To je bilo pravo glupo jer smo se poslije svi usrali kada je počela da se gasi uljanica te smo pobjegli iz podruma po onom mrklom mraku, padajući jedni preko drugih. Poslije su me isprepadali raznim glupostima ali sada smo svi u redu.

Napomenula sam da sam postala učiteljica. To je tačno. Ovdje je Maja osnovala neku školu i ja predajem I razredima MM i BH J. Djeca su skroz na skorz otkačena. Odmah drugi dan me je grlo zabolilo tako da sam navukla i neku prehladu pored sinusa koje još uvijek vučem. Kosu od onda još nisam oprala. Na glavi mi je haos.

Evo već duže cijeli grad nema struje, a vode ima samo Bistrik. Uz to nam je nestalo i plina tako da sada možemo pjevati borbene. Kupili smo popola peć sa tetom Z., a oni sada trebaju drva da nabave. 300 KM + šteka cigara za 4 m drva. Da se ubiješ. Sada ganjamo i drugu peć pošto smo onu ostavili kod tete Z.

Danas je cijeli dan četnička ofanziva. Navodno im je Milošević rekao da od 5.9. imaju 3 dana da podijele ili osvoje Sarajevo, a ko ne da diže ruke. A također navodno trebalo bi da naša ofanziva bude 10.tog. Pa vidjećemo hoće li ovi uspjeti u svojim namjerama i da li ćemo mi uspjeti u svojim. Cijelo jutro i jučer krhaju pravo. A također je Karadžić navodno na Srni izjavio da naše naselje čuva za kraj tj. da se ono već smatra osvojenim. Valjda je to neko pogrešno čuo. Kada je bila ofanziva na Žući, bila je pripremana evakuacija naselja. Srećom to se nije desilo.

U naselju se ubio jedan čovjek. Skočio kroz prozor. Navodno je čuo da mu je sva familija poklana. Užas.

15.08.2006.

3.10.1992.

Evo uđosmo u oktobar a ratu nema kraja. Barem ga niko ne vidi. Oktobar je hladan tako da nam se hladnoća uvukla u optimizam. Nema struje a nema ni vode u cijelom gradu, tako da smo oduševljeni. Još uvijek sam sa E. i za 2 dana će nam biti 7 mjeseci. Telefon i dalje šuti. Saša i Jasko će se vjenčati poslije rata. Tako kažu. Ja sam postala učiteljica matematike i bosanskog j. u privremenoj školi koju smo otvorili u naselju. Postala sam i član Civilne zaštite u naselju.

14.08.2006.

28.8.1992.

Saznala sam da su proradili telefoni sa 4 pa sad opet imam razloga da žudim za istim. Kontam, da me nije Saša zaboravcila do silne ljubavi prema Jasku. Ipak sam je poželila strašno. I taj telefon.

UN je dala 24 sata za izmještanje artiljerije. Od svega toga za sada nema ništa. Vidjećemo. To znači da još 4 dana neću vidjeti E. Polako ludim, naročito jer se ne pojavljuje na čeki u 12. Stvarno gorim od želje da mu ispričam šta mi se dešava. Da poludiš.

Skontala sam da moj tata i nije tako loš čovjek. Mama mi je dosta propala što se tiče fizičkog izgleda, ali inače je dobra kao i uvijek. U zadnje vrijeme se i nismo baš razumjeli, ali sada je opet sve po starom.

Gušim se u knjigama koje mi daje Samir. Vjerovala ili ne, nakon pola godine, danas sam završila knjigu "Derviš i smrt".

Tata još nije otišao, a Boga mi teško će, kako stvari stoje. Težak prolaz. Do sada su ga 2x zezali na fazon "hajde idemo", a na kraju nikad ne odu.

Usput, ja sam sredila sinuse tako da bolujem masne kose iako je jučer bilo vode 4 sata. Došla je i struja nakon mjesec dana, ali su danas isključili cijelom gradu zbog nekog kvara i još je nisu uključili iako je 6 sati.

Eto, odoh čitati knjihu Pastuh od Jackie Collins.

07.07.2006.

27.8.1992.

I prođoše 4 dana od tada. Za ta 4 dana došlo je do nevjerovatnih borbi u Sarajevu i do djelimičnog oslobađanja većeg dijela grada (Ilidža, Neđarići...) Pri tome su Čete bjesomučno gađale ostali dio grada te smo i mi dobili popriličnu porciju granata. Haubica 105 mm završila je u Nijinom stanu i napravila popriličnu štetu. Srećom niko nije povrijeđen.

E. nisam vidjela 5 dana. Prva 2 i zadnja 2 sam u 12 stajala na prozoru gledajući ono drvo gdje smo se dogovorili da će doći ako ne može do mene, ali je on izgleda zaboravio dogovor pa ga nije bilo. Nadam se da nije šta ozbiljnije. Moram priznati da nisam o njemu razmišljala toliko ovih dana iako mi silno nedostaje. Naime, prvo me je smelo ovo silno granatiranje i 2 noći provedene u skloništu, a drugo, prije 3 dana, odnosno tu noć, izvrnula sam nogu da stepenicama.

Ni sama ne znam kako se to desilo ali bio je mrak pa nisam ništa vidjela. Tračala sam niz stepenice u sklonište i jednostavno sam se dočekala na članak. Noga, tj. predio oko članka, mi je užasno otekao te sam imala užasne bolove. Danas me više ne boli, ali mi je noga ko buhtla. Nisam ni mogla hodati, sada je već bolje. Kada mi je komšija doktor pregedao nogu da vidi da nisam slomila, pala sam u nesvjest. Samo mi se zacrnilo pred očima. Mora da je opet željezo.

U par ovih dana se desilo nekoliko zanimljivih stvari. Prvo je tata dobio papir da ide vani i da otvori neko predstavništvo. Napisala sam mu spisak stvari koje će mi donijeti. Napisala sam i pismo Sany. Valjda će ga primiti. Dosta smo razgovarali i o odlasku odavde. Tata je rekao da nećemo ići sve dok on tamo ne ocjeni da bi mogli poći i pošalje garanciju. Otišli bi dok se ne smiri, a ako se smiri jedno mjesec na rehabilitaciju. Stvarno su me ubjedili, nema razloga da im ne vjerujem.

Izgorila je Vjećnica. Traje i ta neka UN konferencija oko Bosne. Za sada ne izgleda loše. Svi se nadaju. Izglasana je vojna intervencija, i to prava, ali Bog zna kad će to biti. Pošta je izgorila tako da su ukinuti brojevi sa 4. Tako sad ne mogu ni pričati sa Sašom, pa mi telefon ni ne treba. Eto to je sve.


Stariji postovi

Rat očima djeteta
<< 03/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


BLOGGERI KOJI PIŠU O RATU

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
18890

Powered by Blogger.ba